Pjesme, prozu, eseje i kritike počeo je objavljivati u periodici već za vrijeme školovanja. U zagrebačkome HNK-u bila mu je 1939. izvedena prva drama Albatros, poslije tiskana kao sastavni dio njegove prve prozne knjige Proze (1948). Riječ je o farsi utemeljenoj na ideji iz istoimene Baudelaireove pjesme, a u središtu joj je intelektualac koji se nakon mnogobrojnih sukoba i slomova vraća u zavičaj, na otok. Time je najavljeno temeljno polazište Marinkovićeva književnog svijeta – povratci na otok i drama koja se zbiva u pojedincu.

Knjiga Proze obuhvaća priče pisane prije rata, a u njima se mogu prepoznati neki tematski interesi kojima je ostao vjeran u cjelokupnome svojem proznom radu: mediteransko ozračje, zbivanja u otočnome gradiću, na izoliranom otoku kao pozornici ljudskih drama, zanimanje za odnose među likovima te minuciozno analiziranje opsesija i frustracija likova, uz uvijek prisutan ironijski modus. Neke novele iz te zbirke, ponešto prerađene, osnovom su i njegovih kasnijih proznih zbirki Ni braća ni rođaci (1949), Poniženje Sokrata (1959), Pod balkonima (1953), Karneval i druge pripovijetke (1964).

Kritike i eseje o drami, kazalištu i filmu objavio je u knjizi Geste i grimase (1951), koja obuhvaća tekstove u rasponu od analiza kazališnih poetika, preko kazališnih kritika (od kojih se osobito izdvaja ona o L. Pirandellu, piscu s kojim je Marinković dijelio mnoštvo zajedničkih poetičkih odrednica, prije svega koncepciju humorizma) do eseja o filmu (među kojima se originalnošću osobito ističe O mehanici i poetici filma).

Najznačajnija je Marinkovićeva prozna zbirka Ruke (1953), tiskana u tridesetak izdanja, s kojom je zadobio pozornost i pohvale kritike. Bliskost s ranijom prozom zamjetljiva je u mediteranskom ambijentu te pozornosti usmjerenoj na likove koji pate od nesposobnosti realizacije vlastita identiteta. U toj su zbirci objavljene antologijske Marinkovićeve novele, među kojima svakako treba spomenuti naslovnu, priču o stvaralaštvu, u kojoj do izražaja dolazi modernistička gradnja priče i poigravanje pripovjedačkom pozicijom, te Zagrljaj, s naglašenom metaliterarnom dimenzijom koja tematizira sam čin pisanja (proza o pisanju proze) i neizravno problematizira odnos umjetnosti i zbilje.

Dramski mirakul Glorija (izvedena 1955., tiskana 1956) najpoznatija je i najizvođenija Marinkovićeva drama, u kojoj je, pričom o svećenikovoj zamisli da na mjesto Bogorodičina kipa u crkvi, kako bi ga učinio što uvjerljivijim, postavi negdašnju cirkusku artisticu Gloriju, časnu sestru Magdalenu, zapravo simbolički iznesena osuda svakoga dogmatizma i totalitarizma te nemoć svih ideologija.

Vrhunac je Marinkovićeve proze roman Kiklop (1965), sinteza njegova dotadašnjega književnog rada. Ispripovijedan modernističkom tehnikom, razbijen na fragmente, s čestim esejističkim ekskursima, roman daje sliku intelektualno-bohemskih krugova u Zagrebu pred sam početak II. svjetskog rata. Ispresijecan je mnogobrojnim citatima i referencijama na svjetsku književnu baštinu, s naglašenom simboličkom i alegorijskom crtom te se može čitati kao snažan proturatni roman. Godine 1976. Kiklopa je za scenu adaptirao K. Spaić, a 1982. za film A. Vrdoljak. Roman Zajednička kupka (1980) blizak je Marinkovićevu dramskomu pismu jer je napisan kao dijalog dvaju likova što u primorskome gradiću razgovaraju o različitim temama. Dijalozi sve više postaju monolozima, s naglašenom metaliterarnošću i parodiranjem različitih književnih žanrova, prije svega kriminalističkoga romana. Za vrijeme Domovinskoga rata Marinković je objavio roman Never more (1993), u kojem se prenosi dio kiklopovske tematike, a središnji je lik student povijesti koji od mobilizacije bježi iz Zagreba u otočni zavičaj. Također je pisan monološko-dijaloškom tehnikom, ali ne dostiže kvalitetu Kiklopa. Totalitarizam i represija sustava tema je Marinkovićeva dramskoga vodvilja smještenog u imaginarno kraljevstvo, Politeia ili Inspektorove spletke (1977), a u drami Pustinja (tiskana 1982) ponovno se bavio odnosom umjetnosti i zbilje. Knjiga eseja Nevesele oči klauna (1986) sastavljena je od dijela pretiskanih tekstova iz Gesta i grimasa, nadopunjenih intervjuima u kojima je autor objašnjavao svoje nazore o umjetnosti i svijetu u kojem živi.

Marinkovićev književni opus nije velik, ali mu po vrijednosti pripada mjesto na vrhu hrvatske književnosti druge polovice XX. stoljeća.

IZVOR:

Marinković, Ranko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 15. 9. 2021.

Od rodne kuće u Visu do groba u Komiži – književnik je zatvorio krug na voljenome otoku

Kad je o biografiji „viškoga Voltairea“ riječ, važno je napomenuti još nešto: nije Ranko ni Komižanin ni Višanin – jer je u Visu rođen (iako mu je otac iz Komiže), a u Komiži pokopan, jer sam je to zaželio - kao da nastoji pomiriti tu dihotomiju i taj prijepor, ali i potvrditi jedno – koliko voli svoj Vis. Zanimljivo je da je upravo čitajući knjige u izdanju Matice hrvatske, kojih je bilo puno u njegovoj rodnoj kući (kamo se njegov otac „priženio“ za ženu koja je voljela čitati), mladi Ranko i sam postao književnikom. O tome u Zbirci MZRM postoji njegovo pismo negdašnjoj predsjednici Ogranka Matice hrvatske u Visu, prof. Ani Linčir. Potpisano je to pismo samo sa „stari šjor Ranko“. Eto, nije se bojao starosti niti ju je otklanjao, dapače. Svjestan prolaznosti života, znajući da je napisao ponajbolje stranice lijepe književnosti na hrvatskome jeziku, vraća se u djetinjstvo i opisuje svoje početke čitanja i inspiracije. Sve su to dragocjena sjećanja, kao i ona koja često ističe Tonči Vrdoljak, a radio je to i pokojni Špiro Guberina (posvetio mu je i knjigu, a svoje Malo kazalište nazvao Kiklop!), kao i još mnogo njih. A, kako rekoh, njegova riječ ostaje. I njegove obljetnice – da ih obilježavamo, da ga štujemo i da ga – čitamo.