O počecima Memorijalne zbirke Ranko Marinković

„iz pera“ njezine osnivačice i prve predsjednice, profesorice Anči Fabijanović

Možda će nekome biti čudno, ali sentiment je jako vezan uz velikoga hrvatskoga književnika i akademika Ranka Marinkovića. Naime, šjor Ranko, kako ga njegovi učenici nazivaju, oduvijek je bio i skeptik i sarkastični književnik koji se nije ustručavao „kopati“ po ljudskoj intimi i ogoljavati je do kraja, iako pri tome nije davao lekcije i moralizirao, nego je upozoravao. I bio je zapravo dobrohotan, sentimentalan, kada se razgrnu svi slojevi sumnje, pa i zlobe ili pogotovo ironije i sarkazma, i dođe do suštine.

Govorim i pišem iz pozicije osobe koja je sad već davne 2008. godine odlučila osnovati najprije Memorijalni prostor Ranko Marinković, koji je kasnije prerastao u Memorijalnu zbirku Ranko Marinović (MZRM), i to na mjestu odakle je veliki hrvatski književnik potekao - u gradu Visu, u predjelu Kut. Postojali su Dani Ranka Marinkovića u Komiži, uvaženi skupovi koji su održavani i još se održavaju svake dvije godine, ali ja sam željela nešto drugo - vratiti Ranka Marinkovića u zavičaj kroz memorabilije, sjećanja, novi pristup njegovu djelu i životu… Željela sam da Zbirka na neki način postane centar živog sjećanja na Marinkovića, a to su nužno „sentimentalna posla“, da se tako izrazim.

Ideja o Zbirci krenula je 2008. godine, i to upravo tragom Dana Ranka Marinkovića koji su se bijenalno održavali u Komiži. Predložila sam da Vis sudjeluje s fotografijama koje sam nabavila u Društvu hrvatskih književnika, a riječ je o fotografijama iz časopisa Most - The Bridge (taj nam je broj urednik Dražen Katunarić nedavno darovao za Zbirku). Do tada su te fotografije - kako veliki Višanin drži u ruci grozd, kako gimnasticira, kako u odsjaju sunca proučava sandalu, kako pozira ispred HNK-a itd. - bile „skrivene“ u tom časopisu koji je otišao u svijet, ali kod nas ih se nije moglo često vidjeti.

Proširivanje Zbirke nastavilo se nabavljanjem knjiga - mahom donacija - gotovo svih nakladnika, ne samo iz Hrvatske; uslijedili su plakati, zatim narudžba i predstavljanje obiteljskoga stabla, nabava audio- i videomaterijala (od filma Kiklop i serije Geste i grimase, preko dokumentaraca do najnovijih izvedbi drame Glorija), narudžba umjetničkih slika i kipova, programskih knjižica, obilnog press-materijala i ostalog. Posebno nas veseli da posjedujemo i šah na kojem je Marinković igrao, što je donacija Hrvatskoga kulturnoga kluba. Dio Zbirke su i knjige iz osobne knjižnice akademika Tonka Maroevića koji nas je svojom donacijom zaista zadužio. Navedeno je napravio zbog Ranka Marinkovića, zbog poštovanja prema njemu i zbog, kako je rekao, svoga doprinosa marinkovićologiji. Od ranije imamo također i pjesme posvećene Marinkoviću - za sada od Ante Stamaća, pokojnoga Borisa Marune, od Bože V. Žige, Borbena Vladovića i još nekih. Sasvim lijepo i prirodno, jer je riječ o stvaranju umjetnika za umjetnika. A sve je počelo s akademskim kiparom Krunom Bošnjakom koji je odlučio skulpturu svoga prijatelja Ranka Marinkovića namijeniti upravo za našu Zbirku (kao darovnicu, na čemu mu posebno zahvaljujemo) i pretočiti je u terakotu. Odužio se svom velikome prijatelju, a nas obradovao, kao i sve buduće posjetitelje Zbirke. Dalje su se svojim kreacijama i likovnom izrazu priključili Nenad Marasović, Lenka Singolo i Ivo Jerković, a glazbenom je posvetom Zbirku počastio nedavno preminuli skladatelj i orguljaš svjetskoga glasa, porijeklom također Višanin, Željko Marasović.

No, vratimo se povijesti Zbirke: nakon uređenja dviju prostorija u Kulturnome centru grada Visa koje su dodijeljene Zbirci, uslijedile su i manifestacije. Jedna od prvih važnih bila je ona kada su u Vis došli, povodom desete obljetnice smrti velikoga književnika upravo Milan Bešlić, Bruno Kragić i Tonči Vrdoljak. Bio je to događaj koji nije prošao nezapaženo, ali sve je vodilo prema 2013. godini i obilježavanju 100-te obljetnice rođenja velikoga književnika pod nazivom Večer razgovora: riječ Ranka Marinkovića i riječ o ranku Marinkoviću. Za tu su prigodu u Vis stigli Milan Bešlić, Tonko Maroević, Stjepan Sučić, Joško Ševo, Mira Muhoberac, Anja Šovagović Despot, Špiro Guberina, Vedran Mlikota, Igor Mešin, Saša Božić i mnogi drugi. Bilo je kasnije i nastupa, što nam je bila posebna čast, u Zagrebu u Društvu hrvatskih književnika (uz Moranu Čale i ostale), pa kasnije u Splitu (uz Mladena Vukovića i Trpimira Jurkića), zatim u Zagrebu u Matici hrvatskoj (uz Božidara Petrača i Petru Mrduljaš te Borisa Senkera, Dragicu Dujmović Markusi, Joška Ševu i brojne druge).

Tko je još u raznim prigodama bio dio MZRM programa, da tako kažem? Valja mi nabrojiti imena (ako se neka ponove - ne zamjerite): Joško Ševo, Vedran Mlikota, Anja Šovagović Despot, kazalište HNK iz Varaždina, Kazalište Kufer s Maestrovom smrću, Kazalište ITD s Glorijom, u početku Jakša Fiamengo i Srećko Lipovčan, kasnije još tri akademika: Boris Senker, Pavle Pavličić i nažalost pokojni Tonko Maroević, zatim „viški zet“ Dragutin Lucić Luce, Marija Kohn, ali i viški profesori, posebno Mladen Živković te Joško Božanić, a kasnije su s učenicima stizale i profesorice koje su svakoga travnja s njima „brusile“ maturu…

Pomalo se počela odigravati i već spomenuta manifestacija Marinković nas spaja (MNS), čiju je ideju iznjedrila kolegica Ivana Koceić, dugogodišnja suradnica i članica Zbirke te profesorica hrvatskoga jezika u viškoj Srednjoj školi „Antun Matijašević Karamaneo“. Vrijednost manifestacije je okupljanje učenika iz mnogih krajeva Hrvatske koji obilaze mjesto opisa in situ, dakle na licu mjesta, čime ujedno uče dio lektire na pravi način. Ali jedna je zajednička nit: Ranko Marinković ne živi samo u književnosti, makar je to osnova svega, ne živi samo u nadahnutim i visoko intelektualnim osvrtima brojnih kritičara i povjesničara hrvatske književnosti (iako ih izuzetno cijenimo i ponosni smo na svoje ugledne goste!): živi on i u drugim umjetnostima - kako već rekoh od fotografije do filma pa sve do glazbe.

Što reći nego: prošla godina 2021. „donijela“ je značajnu obljetnicu - 20 godina od smrti velikoga akademika i književnika, ali nažalost zbog pandemije nije mogla biti obilježena u rodnom mu Visu. Ipak, uspješno je održana manifestacija Marinković nas spaja u digitalnom izdanju. No, bez publike, bez predavača a posebno bez učenika, maturanata iz raznih dijelova Hrvatske koji tih nekoliko dana o Marinkoviću uče i stvaraju na rodnom mu škoju, to nije to. Jer, iako je živio u Zagrebu dugi niz godina, njegovo je ishodište na Visu, gdje je za(o)točen zavičajem, kako je nadahnuto rekao veliki pjesnik i suotočanin Jakša Fiamengo. Sad zajedno počivaju na groblju u Komiži, poznatom Musteru: na brdu odakle puca prekrasan pogled - za one koji su sad daleko, ali blizu u srcima. I krug je zatvoren.

Sentiment je to koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, pa ni one Višane koji su uvijek ili bar često sumnjali kako ih Ranko Marinković ne voli jer ne dolazi na Vis. A on je imao svoje razloge i to je naznaka kako je potrebno napisati punu istinu vezanu uz njegovu biografiju: jer njegova bol za nećacima koji su stradali u II. svjetskom ratu pravi je razlog koji ga je udaljio s otoka. Ali, da se vratim sentimentima: kad smo se sreli na jednoj dodjeli Nagrade za kratku priču, a bila sam tada urednica kulture u Večernjem listu, rekao je: „Hod vamo Viška, homo provjat po višku. Ca ima novega doli?“ To je bio Ranko Marinković - trajno vezan čak i jazikom za svoj zavičaj.

Da, Vis je bio njegov početak i kraj, trajna inspiracija njegove umjetničke snage i talenta, njegovih djela koja i učenike ostavljaju bez daha. Kad se održavaju manifestacije Marinković nas spaja, posebnim izletom obilježimo kraj manifestacije - najprije Putovima Ranka Marinkovića po gradu Visu, a zatim odlazimo na izlet diljem otoka, pri čemu je zadnja stanica groblje u Komiži - odakle šjor Ranko gleda najljepši zalazak sunca. Njegova je želja bila da ga se tamo pokopa, čime su Vis (rođenjem i rodnom kućom) i Komiža (grobom) dio jednoga kruga koji je zatvoren i koji moramo poštovati. Kao dio velebnoga, nenadoknadivoga, uvijek tumačenja i poštivanja vrijednoga djela! Pa se nadam da će to raditi i oni koji su to zdušno nastojali i do sada. Jer, Ranko Marinković to je i zaslužio.